DEJAN MATIĆ: Osjećam se više kao Bosanac nego Srbijanac

0
256

Dejan Matić je neko ko je svoje ime i prezime već odavno utisnuo na estradnoj sceni. Ponosan je na tu činjenicu posebno za to što je karijeru gradio polako, bez trzavica i što je za sve ove godine oko sebe okupio na desetine hiljada fanova. Nije megaloman i ovaj svoj uspjeh smatra sasvim dovoljnim za osobu poput njega, prizemnu s „obje noge na zemlji“. Godinama živi u Beču sa porodicom, no on ipak kaže da je njegov život na relaciji Beč-Beograd.

-Privatno sam u Beču, poslovno u Beogradu, tako da kad završim sve svoje poslovne obaveze, odem u Beč i mnogo više imam vremena da budem sa porodicom. Igrom slučaja sam u Beču, tamo imam firmu kao samostalni umjetnik i onda sam i supruzi napravio papire i tamo su mi se sinovi rodili. Sve se desilo slučajno i spontano.

Mrtva trka

Često se povlačila priča da Vi sa bratom Sašom niste u najboljim odnosima. Kakav je, ustvari, Vaš odnos?

-Ovo pitanje se ponavlja već dvadeset godina i više mi je smiješno odgovarati na to. Mi smo u dobrim odnosima, jedino što smo sada više razdvojeni, jer živimo u različitim državama, ali kada je neko privatno druženje u pitanju, družimo se, slažemo se dobro i djeca nam se vole i lijepo slažu.

Pa je li onda na pomolu dugo iščekivani duet?

– Nije da nismo razmišljali o tome, ali ono u čemu se i Saša i ja slažemo, jeste da to mora da bude dobra pjesma. Čim naiđe takva pjesma, da se i meni i njemu svidi, doći će i do dueta.

Kako ste, u ovom turbulentnom vremenu, uspjeli opstati bez ijednog skandala?

-Vrlo jednostavno, nisam pravio skandale! Imao sam sreću što sam na samom početku karijere radio sa iskusnim ljudima, koji su dugo u poslu i koji su majstori svog posla i dosta sam naučio od njih. Ono najbitnije što sam od njih naučio je da dokle god je neko na zemlji i ostane normalan u ovom poslu, mora biti uspješan. Mislim da se nisam za ovih dvadeset godina promijenio. Nekoliko puta su izmišljali neke priče o meni, ali ništa pretjerano.

Rođeni ste Bosanac, pa odatle i pjesma „Nigde k'o u Bosni“. Da li se osjećate više kao Bosanac ili Srbijanac?

-Ta pjesma je bila na mom prvom albumu, a moja saradnja na prva dva albuma je bila sa Draganom Stojkovićem Bosancem, tako da je to dupli razlog za tu pjesmu. Ta pjesma je ostala i dan danas. I sada mi je traže na nastupima i pjevaju, a i kolege mi često kažu da i njima traže. A kako se osjećam? Da ti kažem iskreno, moj otac je iz Srbije, ali je napravio kuću u Bosni, odakle mi je majka i tamo sam proveo najljepši dio djetinjstva. I dan danas volim da odem. Šta da ti kažem, ako je čovjek, koji je odrastao u Beogradu, napravio kuću u Drvaru, ne znam šta bih ti rekao. Mrtva trka, ali možda se ipak malo više osjećam kao Bosanac.

Da li Vam se sviđa ovaj novi trend u muzici koji je zavladao, ovo što rade, recimo, Jala i Buba?

-Svako ko nađe mjesto pod ovim estradnim nebom i to mjesto opravda, ja poštujem i svaka čast. Sve pohvale za te momke.

Da li bi ste se oprobali u toj vrsti muzike i snimio nešto što oni naprave?

-To nije moj fah i ja ne slušam tu vrstu muzike, ali poštujem u svakom slučaju. Ne verujem da bih snimio tako nešto. Ja sam skroz u drugom fazonu i ne vidim sebe u toj vrsti muzike.

Poznato je da volite sportske prognoze i klađenje. Je li to još uvijek tako?

-I kada sam se kladio to je bilo iz hobija. Imao sam više vremena nego sada, a volim sport i pratim ga. Navijam za Crvenu Zvezdu. Sada se ne kladim, jer nemam toliko vremena. Ono malo slobodnog vremena što imam, provodim sa djecom. Pratim sport i dalje, ali imam drugih preokupacija i prečih stvari.

Vi i Saša ste pravi primjer kako neko ko ima hendikep može da uspije u životu. Da li postoji neki savjet ljudima koji imaju isti ili sličan problem, a žele da naprave nešto u životu?

-Nema tu savjeta. Mislim da to sve ide iz kuće i da su naši roditelji odigrali pravu ulogu u pravom trenutku i samo njima mogu da zahvalim što sam postao pravi čovjek i izašao na pravi put. Svakako da su okolina i društvo odigrali pravu stvar, jer sam imao lijepo djetinjstvo i svi moji drugari, sa kojima se i danas družim me nisu odvajali od sebe i uvijek sam bio ravnopravan u društvu. Trudim se da i ja moju djecu vaspitavam kao što su moji roditelji mene vaspitali. Zahvalan sam mojim roditeljima što su uspjeli, kao i mi sami, da prevaziđemo taj hendikep i živimo sasvim normalnim životom.

Da li ste nekada imali nekih ružnih iskustava u poslu?

-U principu ne. Ne želim da se sjećam i uvijek potisnem ružne stvari. Nekako uvijek kad ustanem razmišljam pozitivno i to mi je neki životni moto. Kada mi se desi nešto ružno, ja to potisnem i vremenom zaboravim. Bilo je sigurno takvih situacija, ali nije bilo ništa strašno, čim se toga ne sjećam. Ono što mene može da iznervira, jeste neprofesionalnost drugih ljudi i to je ono što može da me poremeti, ali i to se brzo zaboravi. Jednostavno prekrižiš takve i ideš dalje.

Kako, tako dobro, uspjevate da podvučete crtu između privatnog i poslovnog života?

-Vrlo lako! Moja deviza je da posao ne smije da trpi, pogotovo kada si javna ličnost, jer toliko se danas brzo živi i toliko nas ima, da ako ispadneš iz kolosijeka, mogu brzo da te zaborave. Trudim se da ne opterećujem ljude, a da me ima, da nađem neki balans, tako da sam uspjevao. To je bilo neko vrijeme, kada sam bio mlađi, nekako sada mislim da djeca sve promjene i da je najbitniji kompromis u životu. Stvarno se trudim da pored poslovnih obaveza budem posvećen i porodici i imam vremena za privatan život.

Već odavno niste pjevali u Sarajevu, hoće li se to desiti u skorije vrijeme?

Vezan za Sarajevo

-Od početka moje karijere ja sam nekako vezan za Sarajevo i volim taj grad. Kažu da kada te sarajevska publika prihvati, da si definitivno položio ispit. To je bio test na početku moje karijere i položio sam sa desetkom. Ta obostrana podrška i ljubav traje već godinama i obično se družimo u klubu „Face“ i tako će biti i ovog puta i biće uskoro i iskreno jedva čekam, jer mi je uvijek drago družiti se sa Sarajlijama.

Najavljivali ste odmor u egzotičnom kraju.

-Ja sam uvijek spajao lijepo i korisno, pa sam ljetnje mjesece i zimu provodio radno, a s druge strane se trudio da smjestim porodicu na odmor, pa da im se pridružim kad imam slobodnih par dana. Svake godine sam čekao taj februar, kao mjesec u kom ima manje posla, jer su se ljudi zasitili slavlja i praznovanja i obično se desi da mi taj februar bude bolji od januara i da budem zatrpan poslom. Ove godine sam odlučio da sve pomjerim i da prvu polovinu februara posvetim porodici i odmoru. Trenutno smo na Tasosu i samo za vaš časopis sam pristao da napravim izuzetak i da umiješam posao sa odmorom. Odlučio sam da ovo praktikujem svake godine i da mjesec dana odvojim za sebe. Na Tasosu smo bili do 14-og februara gdje smo se lijepo odmorili.

Ne pratim rad Slađe Mandić

Šta mislite danas o Slađani Mandić, s kojom ste svojevremeno bili u vezi, i kako Vam se sviđa tok njene karijere?

– Vjeruj mi da nešto posebno i ne pratim, jer se uglavnom bavim svojom karijerom i ne brinem o tuđim.

Karleuši nije lako

Kakav je Vaš komentar o ovome što se desilo Jeleni Karleuši i da li to u ovom poslu može da joj bude plus više?

-Diskutabilno pitanje, pravo da ti kažem. Mislim da to niko ne bi želio da mu se desi. Vjerujem da je to jako veliki stres i za nju i za njenu porodicu i mislim da to više mediji i novinari pumpaju, nego što je to tako. Ne znam šta da kažem, da li je to plus ili minus. Nekako zahvaljujući ovim rijaliti programima, mislim da je narod takve priče zavolio i da to prvo država treba da uredi. Nekada nisi smio da radiš neke stvari, a kamo li da pišeš svašta. Trebao bi da se vrati onaj zakon iz vremena druga Tita i da počnu da se poštuju neke stvari, s obzirom na to da današnji novinari ne ostavljaju nikoga na miru. Uzmimo primjer moje kolegice Jelene Krsmanović, koja više nije među nama. Ono što su novinari pisali o tom slučaju je strašno. To su takva pisanja, takvi naslovi, da sam se prosto zgranuo. Zatim primjer Darka Lazića. Ok, dečko je napravio to što je napravio, ali dečko je bio i u komi par dana, ali naslovi su bili nebulozni. Zgražavam se na takve tekstove.